Podaci Službe za poslove sa strancima u Bosni i Hercegovini pokazuju da u ovoj zemlji boravi oko 1.100 Kineza, ali zvanični podaci o broju umrlih ne postoje. To nam je potvrdio zamjenik direktora Službe Izet Nizam i dodao da je to misterija ne samo u BiH, nego i u svijetu. Olovni sanduk – I mene zanima šta se dešava s njima, da li oni zamjenjuju identitet, jedan ode, drugi dođe, jer ih mi teško razlikujemo, piše Avaz.

– Samo je jedan slučaj zabilježen kada je u saobraćajnoj nesreći u Buča Potoku u Sarajevu nastradao Kinez i njega su u olovnom sanduku transportovali u Kinu. Ono što mogu reći jeste da nikad nisu prekršaj napravili, mirni su i poštuju zakone BiH – izjavio je Nizam.

Podatke o umrlim Kinezima nema ni, naprimjer, Matični ured Grada Banjaluke. Na Gradskom groblju nema nijednog sahranjenog Kineza. Doktor tradicionalne kineske medicine Lio Botao godinama je imao ordinaciju u centru Banjaluke, ali se prije nekoliko godina razbolio, te se vratio u Kinu i tamo umro.

Ali, šta je sa stotinama, a možda i hiljadama onih Kineza o kojima se ništa ne zna, pa ni to gdje su umrli i gdje su sahranjeni.

Direktor Gradskog groblja Banjaluka Nedeljko Milaković za Avaz je izjavio da je posljednji Azijac sahranjen na ovom groblju 1989. godine, ali ni on nije bio Kinez, već Korejac.

– Bila je to, ako se ne varam, beba. Otac joj je bio Korejac, a majka je bila Srpkinja. Kineze nismo sahranjivali ovdje, iako smo mnoge umrle opremali u mrtvačnici. Okupali bismo ih, njihova rodbina bi ih obukla, položili bismo ih u sanduke, ali ih nismo sahranjivali. Ne znam gdje su poslije toga poslani niti šta se desilo s njima – tvrdi Milaković.

Odgovor bi, prema svemu sudeći, trebale dati kineske prodavnice, ali tek tu nastaju muke, jer malo ko razumije pitanje, a još je više onih koji ne žele odgovarati.

NE ZNAJU JEZIK. U “Wu Tangu” ne razumiju šta znači sahrana. U prodavnici “Shu Jiao” kineski radnici razumiju još manje, baš kao i oni u radnji egzotičnog imena “Đuro”. Tek se u “Istočnom biseru”, koji se nalazi na tranzitu, u blizini banjalučke gimnazije, pojavljuje odgovor.

– Mi idemo nazad u Kinu kada umremo. Ne ostajemo kod vas, ne brinite se. Mi volimo svoju zemlju i vraćamo joj se. Isto je i kada se razbolimo. Ne ostajemo ovdje. Moramo da se vratimo tamo, u Kinu. To je dio našeg vjerovanja. Kao kada vaši ljudi zarade penziju u inozemstvu pa se vrate ovdje – izjavila je radnica u “Istočnom biseru”.

Bivša predsjednica Društva prijatelja Kine u RS Milka Tamamović navodi da u BiH najčešće dolaze mladi Kinezi i da je veoma teško pronaći starije osobe. Do smrti, dodaje ona, najčešće dolazi u saobraćajnim nesrećama.

VEZANI ZA SVOJU ZEMLJU. – Kinezi ovdje veoma malo umiru, jer nema staraca. U posljednjih 15 godina desilo se četiri ili pet pogibija. Njihovi ostaci kremirani su u Zagrebu ili Beogradu i poslani su natrag u Kinu – tvrdi Tamamović.

Podatke o umrlim Kinezima u BiH nema ni Udruženje “Bosansko-kinesko prijateljstvo”.

Majstor kineskih borilačkih vještina i trener kungfu vušu kluba “Lotos” u Banjaluci Dragan Đumić za spomenuti list navodi da su Kinezi tradicionalno čvrsto vezani za svoju zemlju i da je se izuzetno teško odriču.

– Takvom odnosu prema domovini prethodili su vijekovi međusobnih ratovanja i nije nimalo slučajno što su Kinezi toliko vezani za tlo s kojeg su potekli. To je možda i jedna od suštinskih razlika između zapadnog i istočnog čovjeka – smatra Đumić.

NEMA UPISA U KNJIGU UMRLIH. U Matičnom uredu u Banjaluci ne sjećaju se da su ikada upisali makar jednog Kineza u knjigu umrlih. Mlađi pripravnici, koji u ovom uredu rade pet godina, tvrde da se za vrijeme njihovog “mandata” to nije desilo i dodaju da ni starije kolege ne pamte “umrle Kineze”.

– Navodno je bio jedan slučaj prije mnogo godina, ali se toga niko ne sjeća niti je do tih podataka lako doći. Sigurno je da u posljednjih deset godina nijedan Kinez nije upisan u matičnu knjigu umrlih u Banjaluci – kaže portparol Grada Milenko Šajić.

(Doznajemo.com/Avaz.ba)

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here